U općoj perspektivi velike umjetničke pustolovine ovoga vijeka, različite su komponente koje obilježavaju sastavne dijelove i koje, iako potcrtane nekim različitostima, postoje kako bi obasjale neku zajedničku težnju.
(...)
Svakom umjetniku glavna je dužnost, da ne podlegne nikakvim utjecajima i da sačuva kao najglavnije svoju stvaralačku slobodu u kojoj će naći privilegirana sredstva i kompenzativne mjere. Edo Murtić je u najbližoj fazi slikarskog doživljaja, ne dozvoljava da mu ruka ide za lakim pospješenjima, naprotiv, njegova kulturna razmatranja, od kojih se vidi trag u njegovim djelima, resorbiraju se u intimnoj svijesti, sravnata sa činjenicama direktne emocije: t.j. imaju direktan odnos sa realnošću.
To znači da Murtić ne uznemirava ili diskriminira date činjenice, on ih dapače prilagođava jednoj cijelini fantastične živahnosti. Iako postoji intelektualna posrednost stanja u kojem se nalazi umjetnik, ona ne oduzima kompoziciji formalnu svijest i omogućuje uočavanje neobične i neumorne poetičke klime u kojoj se ona ostvaruje. Struktura ima precizne osnove, kao što su boje, pečati, mekane prozirnosti, sklad se osniva na maglovitoj svjetlosti, kao oštri potezi na mobilnim profilima. Sve to razotkriva jednu neindiferentnu selekciju suvremenog slikarstva, koje nam se vraća obogaćeno pojedinim finesama i ojačano traženjem kojim je obasjana vizija. Dakle iako postoji skupina kulturnih motiva, u svakom slučaju izvan jedne formule, ista zvučnost kromatičke game prava je indikacija originalnog stvaralaštva.
I baš zbog ovog razloga, Murtić zaslužuje da bude cijenjen : zbog interesa kojeg pobuđuje u konteksu suvremenog slikarstva, od kojeg on čini jednu od najelokventnijih indikacija.
Umbro Apollonio
Povjesničar umjetnosti i glavni tajnik Biennala u Veneciji