(...)
Televizijska slika i numerička struktura digitalne fotografije lišene negativa izgubile su materijalnost podloge koja je ikonografiju uklapala u opipljivu stvarnost. Jedina referencijalna značajka kojom se može rukovoditi sutrašnji ili preksutrašnji istraživač jest postojanje unutar slike nekoga znaka ili znakovnog sustava koji su izravan odraz gestualnog vitalizma na računalnom zaslonu.
(...)
To iskonsko nagnuće prema nesputanoj kretnji odredit će cijeli razvojni put Ede Murtića. Već se naslućuje u pejzažima njegova jadranskog ciklusa s kraja četrdesetih godina, a do punijeg će izražaja doći za njegova boravka u Americi (1951-52). To će ga nagnuće odvesti mnogo dalje u jeku rasprava o budućnosti poslijeratnog slikarstva koje se vode između Europe i Amerike. Pojava gestualnog slikarstva neposredno nakon drugoga svjetskog rata obilježilo je povratak 20. stoljeća modernosti.
Naravno, Edo nije propustio taj povratak. U Americi je 1951. godine stupio u dodir s De Kooningom i Pollockom. Za čestih boravaka u Parizu upoznao se s evolucijom slikara francuske tradicije prema apstraktnom kubizmu (Jean Bazaine, Alfred Manassier, Gustave Singier, Roger Bissière). Igra komadanja prirodnih oblika i preslagivanja prostornih volumena uz nesputan pristup bojama privući će Edu između 1953. i 1956., u vrijeme kada se osjeća bliskim prevladavajućoj struji pariške škole, o čemu svjedoče velike zidne kompozicije koje je izveo za razne javne zgrade u Zagrebu. No, nakon 1956. njegovi se raskomadani oblici stapaju s okolnim prostorom i unutarnjom živošću materije, što ga približuje tašizmu i informelu.
(...)
Nagon ga međutim vuče još dalje od poigravanja između tašizma i action paintinga. Potpuno prihvaća golem izazov modernosti koji se nameće na tadašnjim velikim međunarodnim manifestacijama kao što su Venecijanski bijenale, Carnegie Prize u Pittsburghu ili Documenta u Kasselu. God. 1958. sudjeluje na sve tri. On taj izazov poistovećuje s punim zamahom slobodne gestualnosti, koja je kod njega, da se poslužim riječima Vladimira Malekovića, istodobno kaligrafija kretanja i vatromet boja.
Edo je potpuno ovladao svojim stilom negdje oko 1970. te se njime slobodno služi po vlastitu nahođenju sve do danas. Nametnuo se kao jedan od najvećih, a možda i najveći kolorist lirske apstrakcije. Zahvaljujući svojoj neiscrpnoj energiji, postao je režiserom svjetlosne kaligrafije. Njegova paleta upravlja gibanjem svjetla i boji likovnu materiju ulijevajući joj dramatiku. Evo u čemu leži Murtićeva tajna: dok je slobodna kretnja nositelj životne energije, boja je barometar senzibiliteta.
(...)
Svi kritičari, a ja prvi, oduvijek smatraju nužnim istaknuti da posvemašnja predanost slobodnoj gestualnosti Murtića nije nikada odvojila od njegovih korijena u hrvatskom tlu i od burne povijesti njegove domovine. Kao da se takvo što uopće moglo dogoditi! Kao da je vjernost korijenima usađenima u vlastito životno iskustvo nespojiva s univerzalnim jezikom modernosti svoga doba!
U Murtićevoj lirskoj apstrakciji nagonski se slobodno ostvaruje semantička i afektivna naizmjeničnost diskursa općega i diskursa pojedinačnoga. U tomu leži tajna nevjerojatne vitalnosti toga umjetnika, koji je znao ukloniti sve konceptualne i afektivne kočnice izražajnih pobuda.
Pierre Restany
kritičar i filozof kulture, osnivač Palais de Tokyo