Murtić, slikar koji ne izdaje sebe s godinama, koji se sve više razmahuje u obojenoj sarabandi čiji se znakovi, crni spletovi, ocrtavaju s apsolutnom nadmoći na dijagonalnim crvenim, žutim, svjetloplavim snopovima.
Tako ja ponovo vidim zagrebačkog slikara u njegovim osnovnim crtama, definiranog ekspresionistički još od početka, spremnog da svojim kompozicijama – među kojima se danas ističu i sjajni emajli – dade onaj aktivni karakter koji otkriva iznimno vitalnu nazočnost. Nazočnost koja je odmah zamijećena, još u prvim poslijeratnim godinama, u Jugoslaviji i Europi: slikar koji se prepuštao kolorističkom nadahnuću (štoviše pozivu) s iznenadnim zanosom, između asonanca i disonanca, harmonija i disharmonija, u trajnoj volji za "sudjelovanjem", za približavanjem čarima prirode, u najistinitijim, najmuzikalnijim i ponekad najtajnijim aspektima. Naime, Murtićeva se priča konkretizira u vrlo određenom kulturnom okviru; u "vremenu" koje slikar oživljava sigurnom intuicijom svojih izvanrednih evokativnih sposobnosti i u skladu s izražajnom formulom koja odražava neke tipične aspekte informela očišćenog od njegovih negativnijih materičkih primjesa. To je možda dalek svijet, ali svijet koji se kroz boju pretvara u intenzivno emotivnu viziju određenu susretom različitih civilizacija u umjetničkoj Europi koja se oslobađala mnogih tradicionalnih značajki kako bi preuzela nove formalne vrijednosti i nove duhovne poruke nepristranih prijedloga jedne inovativne kulture kakva je američka. Murtić je ipak u svom shvaćanju slikarstva održao europski naglasak s obzirom na tradicionalno područje kulture u kojem je izgrađen. On je vjeran svojim očitim srednjeuropskim izvorima u slikarskom diskursu zasnovanom na evokativnoj snazi slike čiji se čisti naturalističi izvor često vezuje na manje očito, čak tajno istraživanje unutarnje istine, skrivene pod spletom neposrednih grafičkih kombinacija.
Giuseppe Marchiori,
teoretičar i kritičar umjetnosti