Keramika Ede Murtića

Tijekom svoga stvaralačkoga vijeka Edo Murtić okušavao se u raznim vidovima umjetničkoga djelovanja. Još kao vrlo mlad, osim slikarstva, radio je plakate i ilustracije, a radovi s tog područja koji su nastali u ratnome periodu, predstavljaju antologijske vrijednosti. Kasnije je, paralelno sa slikarstvom u užem smislu riječi, nastojao primijeniti svoj karakterističan jezik i u keramici, zatim u emajlu, i dakako u grafici. I tu su Murtićeva djela odskakala od svega što se u nas radilo. Prepoznatljiv znak na svim područjima djelovanja bio je karakterističan umjetnikov rukopis: brza, silovita i nadasve sigurna gesta koja je potvrđivala nesvakidašnju individualnost. Među brojnim žanrovima, pa i tehnikama osobito se izdavaju Murtićevi radovi u keramici i u emajlu. Ti radovi nose sve osobine koje susrećemo na slikama, ali imaju i nedvosmislenu utilitarnu, štoviše dekorativnu dimenziju. Ono što u bitnoj mjeri razlikuje ova djela od klasične slike, to je njihov predmetni karakter. Više nije riječ samo o plohi koju se svladava potezima kista i nanosima boje, nego se karakterističan slikarov potez upisuje na tvrdu podlogu, ponekad u kružne, valjkaste ili četvrtaste konkavno-konveksne oblike. Slikanjem se sada ne svladava ravna ploha postavljena na slikarski stalak ili na pod. Najčešće je riječ o djelima većih dimenzija, pa je površina sastavljena iz niza međusobno povezanih segmenata kvadratnoga ili pravokutnoga formata. Pri slikanju umjetnik nema predodžbu o konačnim efektima boje, jer se oslikane dijelove buduće cjeline šalje u sljedeću fazu obrade, a to je proces zagrijavanja na visokim temperaturama. Činjenica je, međutim, da Murtićevi radovi izvedeni u keramici, baš kao i u emajlu, odaju prepoznatljiv intenzitet boje, žestinu kakvu nalazimo i na slikama. Blještavilo cakline daje boji sjaj koji nije moguće postići na slikama izvedenim uljem, akrilikom ili temperom na podlozi od platna ili kartona, onim tehnikama koje je ovaj slikar najčešće i primjenjivao. Keramika zahtijeva drugačiji tehnološki postupak, budući se konačan kromatski registar otkriva nakon pečenja, dakle kada umjetnik više nema kontrolu nad djelom u nastajanju.

Radovi u keramici izabrani za ovu izložbu, bilo da su izvedeni, bilo da su ostali samo u skicama, nastali su krajem sedamdesetih godina te dvadesetak godina kasnije. Ono što ih međusobno povezuje, to je da pripadaju istome jezičkom inventaru. To su djela u kojima prevladava gesta i boja, a najčešće su oslobođena svake referencije na predmetni svijet. To je samo naoko tako, budući se i u najapstraktnijim znakovima, u čistoj gesti ili mrlji na platno bačene boje krije supstanca koja ih povezuje s konkretnim motivom. Govoreći o djelima iz sedamdesetih, iz vremena svojeg najžešćeg apstraktnog ekspresionizma i slikarstva geste, Edo Murtić ističe kako je „te boje izvukao upravo iz istarskog pejzaža“ i kako bi se „tu moglo govoriti o nekoj esenciji boje“. On je zaista iz krajolika ekstrahirao sadržaje koje spominje, ali u daljem su se procesu rada oni transformirali i postali svijet čisto vizualnih senzacija. Elementi viđeni i preuzeti iz konkretnog krajolika pri slikanju se rastaču i zgušnjavaju. Rastaču u široke i silovite poteze koji vjerojatno imaju podrijetlo u linijama što su jednom opisivale stvaran prizor. Zgušnjavaju u znak koji bojom, ili karakterističnim obrisom, tek asocira na određeni predložak što ga je slikar zapamtio u bliskome istarskome prostoru gdje je boravio i stvarao.

Pišući prije mnogo godina o slikama Ede Murtića, francuski kritičar Jean Cassou primijetio je kako je „sve u njima energija, bilo da je riječ o sadržaju ili pokretu“. Zaista, ono što je najupadljivije u Murtićevu svijetu to je silina pokreta koje on upisuje u površinu slike. Ti pokreti na najprecizniji način odaju njegove osobine i nalik su svojevrsnim grafikonima koji detektiraju sadržaje umjetnikove ličnosti. Kada je riječ o radovima u keramici, najčešće su to velike površine, točnije stijene postavljene u neki ambijent, bilo u enterijeru, bilo u vrtu ili na javnome mjestu. Čvrste i sigurne geste na krajnje jednostavan način određuju osnovnu strukturu djela. Međutim, one u isto vrijeme zrače energijom: brzim, silovitim pokretima koji nezaustavljivo klize s polja slike ispunjavajući čitav prostor. U kasnim djelima nastalim od sredine devedesetih, pa sve do pred sam kraj slikarova života, moguće je naći srodnosti s djelima iz razdoblja najsnažnijeg gestualnog slikarstva iz sedamdesetih godina. A to i jesu razdoblja u kojima je Murtić intenzivno radio keramiku, kako onu manjega formata (pladnjevi, tanjuri...), tako i murale, štoviše prijedlog za spomenik pjesniku Juri Kaštelanu.

Radeći pladnjeve, tanjure i slične upotrebne i dekorativne predmete Murtić im je posvećivao maksimalnu koncentraciju, baš kao i u slučajevima kada je radio valjkaste oblike prekrivene istim onim rukopisom, istom bojom koje smo nalazili na slikama iz istoga vremena. Te je oblike zamišljao kao svojevrsne instalacije, bolje reći skulpture. Puni je domet Edo Murtić ipak postigao na velikim formatima, na muralima gdje je mogao pokazati svu žestinu pokreta, širok registar svojeg rukopisa. I dok u djelima s kraja sedamdesetih, a sačuvana su pretežito u skicama, dominiraju geste dopunjene mrljama boje nanešene kapanjem, a ritam nameću široki crni potezi, u izražajni inventar novijih djela od sredine devedesetih pa nadalje ulaze trzavi, kratki i isprekidani potezi neutralne boje koji se doimaju poput krhotina preostalih iz kristalizacije dominantnih znakova. Blještava boja, energija koja pršti s površina murala sigurno da podrazumijeva i neke dodatne sadržaje tih djela. Među tim sadržajima svakako je i onaj koji pripada naglašeno estetskim, štoviše dekorativnim osobinama. Ova su djela beskrajno zavodljiva u svojoj ljepoti i snazi, što nipošto ne narušava njihovu umjetničku vrijednost. Baš suprotno. Estetika ovdje dobiva osobinu aure koja proširuje polje djelovanja konkretnoga djela.

Vjerojatno najambiciozniji projekt koji je Edo Murtić zamislio izvesti u keramici spomenik je pjesniku Juri Kaštelanu, inače bliskom slikarovom prijatelju s kojim se poznavao od studentskih dana i blisko surađivao sve do Kaštelanove smrti 1990. godine. Spomenik je zamišljen kao gigantski kvadar postavljen u plitki bazen s vodom, a čije su stijene prekrivene keramičkim pločama. Murtić je ovo djelo namjeravao postaviti u konkretan ambijent, park Ribnjak u središtu Zagreba, no nije izveden. U istome se parku inače nalazi spomenik pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću koji je početkom šezdesetih izveo kipar Vojin Bakić, a koji predstavlja jedno od antologijskih djela hrvatske spomeničke plastike. Stranice kvadra na svojem spomeniku Murtić zamišlja kao murale i prekriva ih karakterističnim motivima koje smo nalazili na djelima što ih je izveo tih kasnih devedesetih godina. U pojedinim verzijama prijedloga za spomenik Kaštelanu Murtić je površine cakline prekrivao pjesnikovim stihovima integriranim u slikovni dio površine keramičkih murala.

U brojnim djelima izvedenim u keramici, ili samo u sačuvanim, no vrlo precizno artikuliranim skicama, osobito se izdvajaju pladnjevi i tanjuri. Murtić je ovdje doveden u situaciju u kojoj je morao do krajnjih granica zgusnuti svoj znakovni inventar, od gesta, mrlja, do boje. To su zahtijevali kružni formati djela, mahom manjih dimenzija. Njegova silovita energija koja se lako mogla razmahati na velikim muralima, sada je naoko obuzdana. Međutim, prije bi se u toj obuzdanosti mogla prepoznati sublimiranost, odnosno vještina sažimanja. U svakom ovom djelu nalazimo isti jezički repertoar koji je Murtić koristio na slikama i muralima velikih dimenzija, ali sada je maksimalno reduciran i doveden do krajnjih granica. On je sveden na jezgru čija se snaga širi i izvan rubova potvrđujući i ovaj puta onu davno izrečenu primjedbu Jeana Cassoua kako je sve u Murtićevim djelima energija, „bilo da je riječ o sadržaju ili pokretu“.

Izložba keramičkih radova Ede Murtića otkriva nam jedan važan segment prisutan u njegovu djelu koji dosada nije bio pokazan kao cjelina, a nikada baš niti izlagan kao relevantna umjetnička građa. Stoga je ovo i nadasve korisna izložba čija je namjera da kroz malo poznati dio bogatoga i svestranoga stvaralašta cjelovitije upoznamo odavno zaokružen i dovršen opus jednog od naših najvećih umjetnika.

Zvonko MAKOVIĆ