1956. u rimskoj Nacionalnoj galeriji moderne umjetnosti, 1957. u milanskoj palači Permanente na izložbi "Suvremene jugoslavenske umjetnosti", 1958. na XXIX venecijanskom biennalu, a iste je godine nazočan i u Carnegie Hallu u Pittsburgu i na Documenta u Kasselu, 1959. u milanskoj galeriji Bergamini, 1960. u rimskoj galeriji Medusa. Gusto je, vrlo gusto Murtićevo pohađenje talijanske umjetničke scene u drugoj polovini pedesetih godina i početkom šezdesetih, a ta je prisutnost okrunjena nagradom Lissone, koja mu jedodijeljena 1963. na XIII. izdanju.
Gusto, ali nikako sporedno pohađanje, pogotovo jer je obilježeno izražajnom osobnošću i posebnim jezikom koji ima svoje mjesto unutar raznolikog obzorja okupljenoga pod sveobuhvatnim pojmom enformela.
U tom okružju Murtić utjelovljuje stanoviti otklon, osobito barem iz dvaju razloga. Prvi je u njegovoj sklonosti prema lirskom naturalizmu koji, hranjen ukorijenjenošću u moćnoj pejzažističkoj tradiciji, pruža primjer onoga što Testori naznačuje kao "naturalizam sudjelovanja": izvorna intuicija likovnog tijela kao organizma, neka vrsta dubokog sredozemnog nagona za penser couleur (mišljenje boje), smjelost grafičkog poteza koji odmah postaje emotivno uzbuđenom potkom slike - sve su to svojstva što ih osobito talijanski kontekst vrednuje kao vrlo značajna. Drugi se razlog odnosi na vrlo rani kozmopolitski profil takvog jezika. Formiran u kulturi iz koje Murtić istodobno izvlači određen identitet i prirodu živoga srednjoeuropskog melting pota (lonca za miješanje) hrvatski je umjetnik ipak među vrlo rijetkima koji već od ranih pedesetih godina "ispire svoje rublje" (metaforički: pročišćuje svoj jezik) podjednako u Hudsonu i u Seni.
(...)
Flaminio Gualdoni
Povjesničar umjetnosti i kritičar