(...)
Kada su se s onu stranu nepredmetnosti počeli iznova pomaljati obrisi i likovi, planovi i slojevi iz prirode, Murtić to nije shvaćao kao revanšizam tradicije niti kao osvetu organskog svijeta («Carstvo prirode uzvraća udarac»). Uostalom, on s organičnošću i s elasticitetom rasta nikada nije ni prekinuo pupkovinu jer su svi njegovi oblici imali uporište u tjelesnoj energiji i u koherenciji dodira,u taktilnim i optičkim kvalitetama kako korištene materije, tako i prizvanoga paralelnoga sustava svjetlosti i sjene. U osamdesetim godinama, dakle, nije ga trebao zavesti nikakav trend pa da se obrati figuraciji i naraciji, jer je on trajno sačuvao potrebu dijaloga s vidljivim,čak nužnost dramatične konfrontacije.
Tonko Maroević,
Pjesnik, esejist, prevoditelj, likovni i književni kritičar