(...)
Čini se da bitnost njegova djela doista pripada struji koja je prvi zamah doživjela neposredno poslije rata u Sjedinjenim Državama, a to je apstraktni ekspresionizam i ono što ga čini najstrastvenijim, najdinamičnijim i najspontanijim. Ali imamo li pogled uprt samo na zračenje središta iz kojeg se obnovila suvremena umjetnost, zaboravljamo (barem u Francuskoj) da Europa nije dočekala odjek vala američkog šoka i odmah se upustila u istu avanturu. Ono što je već postalo slikarska povijest ranijih desetljeća u beskrajnoj mreži umjetničkih internacionalnih komunikacija, uključivalo je takav uspon u svim zemljama koje nisu bile daleko od razvoja slikarstva, od procesa koji se događao u XX. stoljeću pod utjecajem dviju silnica koje su se više puta susrele, a to su: nadrealizam i apstrakcija.
(...)
Korijeni mu poniru u hrvatsku zemlju, u sinju vodu Jadrana i u žarko sunce podneva – a sve se to sjedinjuje u riječi Mediteran. Teške radosti podnevnog sunca, to je taj očaravajući demon koji teško izranja iz sjene. To je svjetlost koja zanosi boje izbjegavajući svaku nedovršenost. To je životna snaga što odolijeva tom sunčanom teretu i bez straha se predaje ovim poganskim svadbama. U najapstraktnijem slikarstvu Ede Murtića to se može naslutiti. A potvrđuje se i u cjelini njegova djela koje, poslije dvadeset godina prekida, ide prema figuraciji. O tom povratku koji je osjetio kao neizbježnost tijekom jedne plovidbe morem, Edo Murtić jednostavno kaže: "Nisam mogao odoljeti." Doista, to je uvijek svijet, to je uvijek život koji poziva na slikarstvo, a slikar je, na neki način, samo onaj koji ne može odoljeti tom pozivu, još bolje, koji mu može odgovoriti. A slikar je, bitno mediteranski, onaj koji je uvijek u dodiru s demonom juga, uvijek onaj koji se ne boji približiti ognju.
Gilles Plazy
Kritičar umjetnosti