Odvojeni tok razvoja Murtićeva stila sredinom pedesetih godina ulijeva se, konačno, u osnovnu maticu evropskih likovnih zbivanja: preko slobodne apstrakcije Murtić će postupno doći do pozicija tašizma koje su u to vrijeme najdosljednije branili Bazaine, Bissiere, Manessier i De Staël. Na talijanskoj pozornici on je tada mogao osjetiti srodnost s nastojanjima AFRO-a.
.....
Velik dio ciklusa "Otoci sna" Murtić je 1957. pokazao u bečkoj galeriji Würthle, a djelomično i na XXIX. Biennalu u Veneciji, poslije čega mu kritika priznaje, konačno, njegovu dionicu kao važnu i zanimljivu u "internacionalnom koncertu suvremenog slikarstva": Alain Jouffroy apostrofira ga u tjedniku "Arts", Gilloa Dorflesa impresionirao je "svojom živom i nekomformističkom paletom", Lionellu Venturiju on je "prodorna i jaka ličnost", Annu Montanari oduševljava "zamah koji počiva na iznenađujućoj kromatskoj senzibilnosti tog slikara". Vitalno sudjelovanje Ede Murtića u evropskom razvoju potvrdio je, te iste godine, i Bernard Dorival izjavivši, poslije posjeta umjetnikovu ateljeu u Zagrebu, da je njegov likovni govor - "vrlo suvremen".
Vladimir Maleković
Direktor Muzeja za umjetnost i obrt, likovni kritičar i teoretičar umjetnosti